Nema me tjedan dana jer nakon zadnje objavljene slike taj isti predivan stan u centru Zagreba tresao mi se iznad glave i dok sam razabirala što se dešava, iskačući iz kreveta, gledala sam kako pucaju zidovi, a cijela zgrada se miče zajedno sa podovima. Izlazak van je bio kao iz onih scena kad nakon rata ljudi izlaze iz skloništa i gledaju razrušene ulice oko sebe. Ne, nije pre dramatično rečeno. Korona i 6 ujutro spasilo je mnoge živote koji bi stradali od količine balkona i krovova koji su to jutro popadali na ulice centra grada. Izjurila sam iz zgrade bez mobitela, na pola obučena, a ko za vraga to jutro je bilo bar 10 stupnjeva hladnije nego prethodno. Mali je bio kod tate. Hvala Bogu OK su. No, strah ga je i želi mamu. Odjurila sam po njega iščekujući što će me dočekati u mom stanu. Stan je bio u redu. Novogradnja i prvi kat su bili odlična odluka te već sada daleke 2013. kada mi je bivši muž rekao da se iselim ja iz zajedničkog stana jer on neće. Hvala mu još jednom.  Da je bio „bolji“ meni bi sada sigurno bilo gore. Nova energija mog vlastitog stana mi je tada dala novu životnu energiju. Gledajući sada izvana, imam osjećaj da su me sve teškoće koje su mi se dogodile do sada u životu (by the way…sve su mi sada isplivale van!)  zapravo pripremale za ovo. Na Baliu sam bila kada se tresao više od Zagreba, a izbjegla za dlaku epicentar na otoku gdje je krenulo tresti 7 dana ranije nego sam tamo trebala biti. Treslo se sve tamo više od 8 i poginulo je više od 750 ljudi…Tamo na drugome kraju svijeta, sa upitnim bolnicama i svime ostalim osjećala sam se nesigurno. U Zagrebu nakon toga ovaj potres me nije toliko uznemirio. Kao da sam odradila taj strah tada.

Isto tako zaraza od virusa…hoće li me ili neće? Pa ako treba hoće. Pobrat ću ga u Konzumu ako mi je suđeno. Ne zato što vjerujem da nam je nešto zapisano. Nego zato što se ovo jednostavno ne može u potpunosti kontrolirati. Kad je bila svinjska gripa iliti SARS aktualan ja sam bila trudna do zuba i trebala sam se poroditi u jeku gripe. Da stvar bude zanimljivija moj tadašnji muž došao je doma sa time, legao samnom u krevet i ujutro mi se žalio kako je loše. Potjerala sam ga iz stana, ali nakon toga je imao upalu pluća s kojom je opet došao doma meni i bebi od 2 dana. Mislim da je on bio dovoljno veliki da zna nekog vraga ali eto…možda sam ja trebala tada naučiti da ne možeš ništa kontrolirati pa niti onoga tko živi s tobom i trebao bi ti biti prva linija obrane, a ne napada. No, sama sam si ga izabrala pa sam i preživjela sve to sama. Bila sam sama doma zadnje dane trudnoće i nakon 32h poroda bez njega sa bebom. Zašto to sad sve pišem…zato što sam tek sada osvijestila u kojoj sam situaciji bila. Tada sam je prohodala. Tako ćemo i mi sve ovo prohodati ali će ostaviti na svima nama trag. Hrane će uvijek biti. Ako nismo u ratu gladovali kada je bilo puno gore, ako na Kubi ne gladuju uz prazne dućane i nekako se uvijek snađu onda nećemo niti mi biti gladni. Mi tu i dalje tražimo poznate brandove i kukamo ako nema jednog poznatog artikla koji tražimo. Vjerujte mi…na Kubi su i dalje stvarno prazni dućani! Uvjerila sam se u to neposredno prije ovoga očito da osvjestim kako se može i sa jako malo. Kubanci su stručnjac u nabavljanju hrane na crno. Postati ćemo i mi ako treba!

Ovo je sada psihološka igra koja će od nas zahtjevati potpuno nove poglede na život i svijet i preživjeti će samo oni koji će shvatiti da je gotovo sa starim i „sigurnim“ i da je sada vrijeme naučiti kako manevrirati u konstantnom osjećaju nepoznatog i nesigurnog. Zvuči jako scarry ali zapravo mi smo cijelo vrijeme i živjeli u takvom okruženju samo smo se zavaravali da imamo kontrolu. Jesi li npr. siguran ako staviš nekome prsten na ruku ili isti dobiješ da će ta osoba do kraja života biti s tobom u dobru i zlu? Možda neće. Možda umre, možda ode, a možda i ostane ali ti čini više zla nego da je otišla…Ništa nije nikada niti bilo sigurno. Mi smo se uljuljkali u iluziju lažne sigurnosti. Japan živi svaki dan sa potresima. Oni se ljuljaju i to im je normalno…Indonezija isto. Nije mi isprva bilo jasno kako na Baliu tako olako shvaćaju to što nam se događalo. Onda sam shvatila dvije stvari. Prvo je da im je to jako poznata realnost. Oni da se sekiraju kada će slijedeći potres svi bi bili ludi, a drugo je da ne gledaju smrt kao mi. Smrt je dio života i duša se vraća nazad. Kada vidiš tijelo kao nositelja duše kroz ovaj život, a dušu kao besmrtnu lakše je za prihvatiti smrt kao činjenicu. Kada se znamo nositi sa smrtnošću puno smo opušteniji i manje kontroliramo život. Što manje kontroliramo život to smo svjesniji života u trenutku i vrijednosti koje su nam ispred nosa, a koje ne vidimo dok grčevito kontroliramo da nam dijete ne prolije sok ili dok ganjamo karijeru. Što ako prolije? Jel smak svijeta? Što ako ne doguramo do najviše pozicije ili plaće u firmi? Jesmo li dok sve to ganjamo i kontroliramo stali i udahnuli i čuli smijeh svog dijeteta i zvuk ptičica u šumi ili nam je konstantna buka uslijed ganjanja nekog savršenog života koji nam je plasiran kao „must“…

Sad ćemo napokon imati vremena razmišljati pa se možda svi skupa i opametimo…ali najbitnije od svega će sada biti činjenica da će nam najveći zatvor biti onaj koji ćemo si sami složiti u glavi. Puno gori od fizičkog…

Svjesno biranje misli i ostajanje dan po dan u trenutku zahvalni na svemu što imamo i što smo preživjeli do sada je ključ da svi skupa ne prolupamo. Nije mi bilo lako izaći iz loopa ljutnje i tuge što su me zatvorili, a baš sam mislila krenuti skroz drugim, meni boljim pravcem, ali shvatila sam da od ljutnje nema ništa, a odtugovala budem postupno…day by day…dajem si vremena da malo i odmorim…Zahvalna što sam zadnjih par godina živjela u totalnom iskorištavanju svakog dana…sada mogu malo i odmoriti. Sve će biti OK…i sve će proći pa i ovo! Lots of love for all!