Pričam sa svojim prijateljicama. Sve smo bile ubrzane i stigle čuda napraviti u onom prošlom životu. Sada odjednom se borimo kako se dići iz kreveta i stići par stvari tijekom dana. Imam i dalje onih koji su sad 24h dnevno za kompom i rade još više. Sredine nema, ali ja sam se pitala od kuda mi odjednom taj puž mode. To nisam niti znala da imam.

Što nam se dešava zapravo? Analizirala sam sebe, druge, poslušala par pametnih doktora na internetu pa vam donosim presjek zaključaka.

Nakon što su nas zatvorili desilo nam se nekoliko faza kroz koje su neki već prošli, a neki će tek proći.

Prva faza je bila faza šoka. Nestala nam je svima zona komfora. Rutina je svima nudila lažni osjećaj sigurnosti. Išli smo na posao, vježbanje, kavu, u školu,…sve to staro je sada nestalo, a novo je zastrašujuće. Doma smo zatvoreni ili sami ili sa njih previše (svatko ima svoje borbe!) bez naših uobičajenih rutina, a nove nismo još stvorili. Zona komfora nekima ni prije nije bila komforna ali je bila poznata i predvidiva. Nepredvidljivost ove situacije gura nas u drugu fazu, a to je faza straha.

Novo je ljudima jako zastrašujuće. Ljudi ne mijenjaju sebe i živote baš zato što se boje novog i nepoznatog. Sada smo odjednom svi gurnuti u tu situaciju da ne znamo što će nakon ovog svega biti. Neki se boje virusa, a drugi su ili već izgubili radna mjesta ili se boje za njih.

“Kad živite u stresu nepoznato je veoma strašno mjesto pa se ljudi vežu za svoj strah, krivicu, tugu, radije se drže toga nego da pokušaju sa novim mogućnostima zato što u strahu i preživljavanju nema mjesta i vremena za kreativnost, maštu, učenju, otvaranju srca, ulasku “u sebe”, nije vrijeme za sjediti na mjestu i udahnuti…vrijeme je za bijeg, borbu ili sakrivanje. I kad nam je taj primitivni obrambeni sustav aktiviran cijela naša pažnja je na vanjskome svijetu. Tamo gdje je opasnost, osoba, stvar, mjesto – fokusirani smo na materiju. Kada živimo pod hormonom stresa fokus nam je na vanjskome svijetu i opsjednuti smo vremenom.”, dr. Joe Dispenza (citat iz dokumentarnog filma Transcendence, Gaia)

Kad sam ovo čula bilo mi je potpuno jasno da smo gotovo svi puževi jer nam se aktivirao “freeze” mode obrane od stresa ili tzv. skrivanje. Pobijeći ne možemo (iako manjina i dalje bježe u posao ali u stisnuta unutar vlastita 4 zida), boriti se protiv virusa ne možemo znači najbolje je većini zapravo da se “sakrijemo”. Strah koči kreativnost i logočko razmišljanje. Uslijed stresa i straha poglupljujemo se i spremniji smo drugima dati moć donošenja odluka jer sumnjamo u vlastiti razum. Intuicija nam se isto od straha poremeti. Dakle, zaključak je da iz ove faze moramo što prije van!

“Stres i stil života uzrokuje više od 90% bolesti danas,a ne genetika.”, dr. Bruce Lipton (epigenetičar)

Što to konkretno znači za ovu situaciju?! Pa ako znamo da nam u normalnim okolnostima imunološki sustav troši 70% energije, a da u stanju stresa prvo što nam tijelo da bi dobilo energiju isključuje je imunološki sustav, onda nam je još jasnije da ćemo ukoliko smo u strahu puno lakše i pobrati virus.

Izlazak iz ove faze donosi mirenje sa situacijom. Prihvaćanje da je tako kako je trenutno i to da ne znamo do kada i da je svima izazovno i da se svi boje samo što neki bolje skrivaju. Neki još uvijek bježe od suočavanja sa svime no nitko neće iz ovoga izaći nepromijenjen.

Ovo nam kao ljudima teško pada jer smo od malena nas uče da sakupljamo, navezujemo se, dodajemo, skupljamo,…i to: stvari, novce, diplome, znanje, cipele, torbice, aute,…

Nikada nam nije bilo dovoljno što smo skupili pa smo morali skupljati još i još. Svatko je imao svoj izbor droge. Ja sam prvo skupljala diplome pa onda avio karte. No sreća u nesreći meni se već jednom život raspao prije 7 godina pa znam što znači ne znati kako će ti sutra izgledati. Možeš se samo nadati najboljem. Život je uvijek davanje i primanje. Trenutno nam je dosta toga oduzeto no ako znamo da život nije ravna crta nego izgleda kao EKG onda nas ovo neće toliko uznemiriti. U prirodi se lijepo vide životni kontrasti…noć-dan, sunce-oluja i munje…

Što se prije prestanemo boriti protiv ovog kontrasta prije ćemo isplivati iz njega. Teška razdoblja bude u nama kreativnost preživljavanja i mi kao vrsta prošli smo ih već bezbroj puta. Proći ćemo i ovo. No trebamo se orjentirati na to da živimo u danu i da si svaki dan zadamo neke male ciljeve kako bi dan završili zadovoljni. Skuhati neki fini, a zdravi ručak ili odvježbati nešto uz Youtube mogu vam biti ti mali dnevni ciljevi. Samo nema predaje!

Ljudi su jedina vrsta koja ima sposobnost kontroliranja vlastitih misli pa samim time izaberite misli i gledajte komedije, a ne vijesti…čitajte knjige, slušajte muziku,…zovite prijatelje s kojima si dižete raspoloženje i smijete se. Birajte kako će vam dan izgledati…

No, moja je preporuka da krenete razmišljati kako ćete živjeti nakon što izađete van. Hoćete li nastaviti po starome ili ćete donijeti odluke kojima ćete iz života izbaciti negativne ljude, situacije, poslove,…sve ono što vas je trovalo do sada. Kao što vidimo možda je ovo najbolji podsjetnik da je jako bitno s kime se družimo i u kakve odnose ulažemo baš kao što je i podsjetnik da ne odlažemo nešto za bolja vremena jer nekad nas Bog baš tako malo prodrma prije tih “boljih vremena” da sagledamo jer živimo onako kako bi željeli ili kako su nam drugi nametnuli.

Imati viziju za bolje sutra znači imati nadu. Nadu će vam dati vjera da će i ovo proći baš kao što i sve drugo prolazi. Pozitivan um će očekivati bolje sutra. Zato njegujte pozitivne misli koliko god je moguće. I vježbajte jer vježba vam diže ne samo tijelo nego i psihu!

Sve će biti dobro! Slijedeći tekst je o nadi…Nekako mi na engleskom ima skroz drugačiji smisao…HOPE…nadam se da je ona stalno s vama!

With love! M