Davno sam shvatila da nam se ništa ne dešava slučajno. OK možda i ne tako davno. Nakon rastave braka i kaosa unutar mene koji je rezultirao i kaosu izvan mene počela sam primjećivati da kad razmišljam o nekim stvarima one se doista i dogode. Bilo one lijepe ili ružne odjednom mi se stvore ispred nosa. Niti ljudi, niti situacije nisu mi se dešavali slučajno.

Promatrajući tako neke od situacija došla sam do zaključka da je sve to ipak dio jednog većeg plana koji smo dogovorili već ranije, a kako bi naučili lekcije po koje smo došli u ovom životu. Ranije da mi je netko ovo govorio rekla bi mu da je to sudbina. No, ne vjerujem više u sudbinu tipa – tako nam je predodređeno i tako mora biti. Vjerujem u karmu i darmu. Po meni je karma sve ono što dobijemo kao posljedicu naših dosadašnjih misli i izbora koje samostalno biramo. Ako smo zli prema drugima ne možemo niti očekivati da će drugi biti dobri prema nama. Ako razmišljamo kako će nas ljudi prevariti na žalost to će se i desiti. E tu sad više nema tih famoznih slučajnosti. Gube se uslijed uvida da smo sami prizvali u život lekcije. Lijepe i ružne. Ljude koje nas vole kao i one koji nas trebaju povrijediti kako bi sagledali širu sliku o sebi i životu.

Darma s druge strane je određena po rođenju. Neke lekcije jednostavno ne možemo izbjeći. Voljela bih vjerovati da možemo i da mogu zaključiti da možemo kontrolirati tijek života. No, mislim da smo svi već dovoljno svjesni da to tako ne ide. Prošle sam se godine tako zatekla na Baliu uslijed najgorih potresa u zadnjih par godina. Na otoku do Balia je poginulo preko 700 ljudi. Moja je darma bila osjetiti kako mi izmiče tlo pod nogama. Nekima je bilo iskusiti preranu smrt. Niti oni niti ja nismo mogli birati tada ishod. Na žalost njihova darma je bila gora od moje. Iako sam u tom trenu mislila kako sam bila zle sreće da mi se na godišnjem odmoru trese tlo pod nogama šira slika je bila da sam na kraju bila zahvalna što sam izvukla živu glavu.

Tako mi se sada desilo na Kubi…Išla sam učiti plesati salsu. Ono što sam mislila da će mi biti najveći izazov se pokazalo nebitnim, a nova lekcija je isplivala na površinu. Krenula sam tamo sa strahom da ne znam i ne mogu naučiti plesati u paru. Mislila sam da imam problem sa prepuštanjem i puštanjem nekoga u svoj osobni proctor. Uspostavilo se da kada netko zna voditi nemam nikakav problem prepustiti mu se u ruke, a u osobni prostor isto tako bez problema pustila sam sve bez problema. Borbu koju sam dobila bila je ona sa mojim vlastitim perfekcionizmom koji izvire iz straha da ću se osramotiti jer još nisam naučila korake pa griješim is vi to vide. Osim učitelja nitko me zapravo niti ne gleda ali ideja da svi bulje u mene i čekaju moju grešku duboko je ukopana u mene. Plus…za stvar bude gora dobila sam učitelja koji je bio pljunuta kopija moje Cipranske ljubavi koju sam upisala u svojoj knjizi (Balkanska Hurem). Svaki puta kada sam fulala korak imala sam freeze moment. Nisam si mogla pomoći. Zakopala bi se od neugodnosti jer ne znam plesati. Da znam ne bi išla u školicu plesa!!! Ali neee…moj unutarnji kritičar je bio tako glasan da sam radila još više grešaka. Pogotovo pred njim jer mi je pred njim baš bilo stalo da budem super. Gledao me tim tako poznatim očima i smijao se već viđenim osmjehom, a ja sam se blamira krivim koracima. Nismo se slučajno baš nas dvoje spojili. On je izabrao biti moj učitelj plesa…no ispao mi je životni učitelj…Osvijestio mi je koliko se još borim sama sa sobom da ne podbacim u očima drugih. Koliko se ne mogu skroz opustiti i koliko ne znam živjeti u trenutku nego sam zaglavljena u prošlim uvjerenjima da nisam stvorena za ples…Hvala ti Aleksej što nisi slučajno ušao u moj život da mi to sve pokažeš! Zahvalna sam ti na svemu!

A sada priča i kako sam došla uopće na Kubu učiti plesati salsu…

Dancing salsa on the streets of Havana was my dream come true!!! Ima cijela duža verzija priče oko mog odlaska na Kubu ali ono najbitnije je da sam ovu sliku (druga slika sa mnom) napravila po uzoru na onu koju sam par godina prije stavila na svoju dream/vision ploču (prva slika). Pustila sam želju i ona se za 2 godine rasplela ni manje ni više nego preko Balia gdje me Aliénor očarala svojom @bailandojourney pričom… Tako sam spletom savršenih okolnosti upoznala predivnu osobu koju sada već mogu zvati dobrom prijateljicom i učila plesati salsu sa još 6 žena na njenom prvom plesnom retreatu na Kubi. Avantura za pamćenje baš kao i emocije koje je Kuba probudila u meni. Dream big! Snovi se ostvaruju!!! I ništa nikada nije slučajno!!!