Sve sam više uvjerena da je Disney kriv za veliku većinu naših ljubavnih razočarenja. Sve smo mi žene nekako instruktirane da se prava ljubav desi poput magije. Ušeta vam princ u život, obeća brda i doline i mi samo kažemo “I do!”. I onda slijedi onaj sretni kraj – “I živjeli su sretno forever and ever”. Da mi je samo vidjeti tu ekipu iz svih tih priča nakon par godina. Jesu li i dalje sretni ili pred rastavom braka?! Ili možda trpe i šute iako to nije to ali zbog djece će, eto, pregrmiti. Priča mi neki dan prijateljica da ju je pitao terapeut kako ona bira svoje muškarce. Ona sva u čudu pita da kako on to misli kako ih ona bira? Pa ništa ona ne bira. Sve se to dogodi…Šta se zapravo dogodi? Dogodi se klik. OK…ali što iza tog klika? Da li mi uopće razmislimo koliko nam je ta osoba kompatibilna ili nas odfura kemija onog nama najpoznatijeg stanja koje smo dobijali kao mali i koje nas i dalje vozi u odrasloj dobi? Super je ako smo kao mali bili voljeni, paženi i maženi. Jer onda nas niti ne može privući lik koji je bezobrazan, koji nas ne poštuje ili ne daj Bože mlati. Jer odmah znamo da s njim nešto nije u redu. No ako su nas kao male tukli ili emocionalno zlostavljali i ignorirali, znamo li racionalno procijeniti da tako netko nije za nas ili nam je to zapravo „normalno“ ponašanje?!
Na žalost ne znamo jer nam je podsvijest puno veći pokretač nego svijest. Zapisi koje smo stvorili kao mali o svijetu koji nas je tada okruživao formirali su našu sliku o ljubavi i ljudima tih davnih dana i dok ne osvijestimo da nas ta uvjerenja vode stalno kroz život ona će nam kreirati svakodnevicu, a bome i budućnost. Izbori koje radimo danas posljedice su naših starih proživljenih iskustava. Evo jedan zorni primjer. Beba kada dođe na svijet dolazi iz zaštićenog maminog trbuha u kojem je boravila 9 mjeseci. Sam porod je stres sam po sebi jer iz toplog bazenčića mi odjednom izranjamo u svijet gdje je sve puno svijetla i podražaja svih vrsta koje do tada nismo iskusili. Ono što nas jedino tada može utješiti je mama koja je prisutna i reagira na naše vapaje za pomoć. S obzirom da kao bebe još ne znamo govoriti i reći: „Gladna sam, vruće mi je, upišala sam se…“ zato plačemo i tako dozivamo pomoć. Ako mama ne prigrli bebu koja plače nego je ostavi da urla, kao što su generacijama to mame radile, a bome rade i dan danas, onda dobijemo iz vanjskog svijeta informaciju da nas nitko ne čuje, ne voli i ne mari za nas. Sami smo! Nema nikoga da nas nemoćne utješi. Ovo više nije rekla-kazala priča koja nema znanstveno potkrijepljene dokaze. Ovo je već dobro proučena priča i psiholozi vrlo dobro znaju kakve su posljedice zanemarivanja djece i to reflektirane u kasnijoj životnoj dobi. Zlostavljana i zanemarivana djeca imaju sve uvjete za razvoj puno više kroničnih bolesti od djece odrasle u zdravom okruženju punom ljubavi. Više o tome možete pogledati u ovom TEDx talk-u doktorice Nadine Burke.
Pa sa tom spoznajom vratimo se i na temu. Ako nas rano djetinjstvo formira u osobe kakve smo danas, znači li to da mi onda prihvaćamo samo ljubav koja nam izgleda poznata i koju mislimo da zaslužujemo? Na žalost je tako. Naše mišljenje o nama samima direktno utječe na to kakve ćemo stvari tolerirati u vezi. Jer ako mislimo da nismo nimalo vrijedni i da je OK da nam partner opali šamar kada mu je loš dan ili nas prevari jer se tako i vaš tata odnosio prema vama ili varao mamu, onda ćemo takvo ponašanje i tolerirati. Nije da nas neće boljeti i da ćemo uživati u tome ali ćemo ostajati u takvim odnosima i trpiti. Čest je slučaj da žene ostave jednog zlostavljača ili alkoholičara i nađu drugog istog takvog pa se čude kako nemaju sreće. Isto vrijedi i za muškarce. Nisu ni žene nevinašca. I one zlostavljaju muškarce. Zlostavljač uvijek nađe žrtvu i obrnuto. Mislim da su ovo oni najteži slučajevi. No, što je sa onima koji žive veze sa ljudima koji nisu zlostavljači tog tipa pa se opet bore sa spoznajom da su u vezi sa nekime tko možda nije njihov idealni partner, a ostaju u takvom odnosu? Ako smo s nekom osobom samo da ne budemo sami, ali nas smeta jer on nije aktivan kao mi, nema iste poglede na puno toga ali opet OK nam kuha znači li to da smo sami sa sobom napravili kompromis? Bottom line kopromisa sa nama samima je činjenica da mi u dubini ne smatramo da zaslužujemo imati sve i da nam s nekime ne može biti super nego da se uvijek mora negdje patiti. Ne postoje savršene veze. Ne pričam sada o tome da se ne prelazi preko toga da li netko ima različiti glazbeni ukus od nas pa da odmah moramo pobjeći…radi se o tome da ako ja obožavam putovati onda mi partner isto mora obožavati putovanja. Kako ću ja bit s nekime tko leži na trosjedu ako sam ja stalno na putu?
Od straha da naše nesavršenstvo ne ostane samo i ucviljeno u starosti, pristajemo na tuđa nesavršenstva koja su totalno nekompatibilna s našim. Moramo si naći savršeno nesavršenog ali koji nam paše u toliko da ste s njim veliku većinu vremena sretni. Život je sam po sebi pre težak da radimo kompromise sa samima sobom po pitanju osobe s kojom bi trebali dijeliti intimu. Pa tako ja više ne mogu biti sa muškarcima koji su toliko zatvoreni i emocionalno hladni da se ja svaki dan trebam pitati jesam li im dovoljno dobra ili ne. To je njihovo, ne moje. Ne pristajem na hladnoću više. Ako ja mogu dati želim nekoga tko mi može tako i vratiti. Ne pristajem više na “ljubav“ kakvu sam gledala i doživljavala kao mala jer to ionako nije bila ljubav. Ljubav je sreća, a u zatvorenosti srca sreće nema!
Ono što sam ja osvijestila je da se volim davati u vezi, a to privlači osobe koje ne vole davati nego vole primati. I onda ja tako dajem, dajem, dajem kao debil, dok se ne umorim od davanja i puknem jer drugoj strani ne pada na pamet da mi uzvrati pa se osjećam iskorišteno. Nije u njima problem. Oni samo uzmu ono što ja sama dajem. Čak me i ne traže ali služavka u mom kodu je uvijek spremna uletiti. Imam i medicinsku sestru u pričuvi i psihoterapeutkinju…sve uslužne djelatnosti. Problem je u meni što ja to toleriram i puštam u život takve ljude iako znam da je prava veza nesebično primanje i davanje, a ne samo davanje kako se meni baš „slučajno“ eto tako desi. Toleriram jer sam na to naučena. Nikad me nitko nije pitao kako je meni? I jel ja trebam pomoć? Tragično je bilo zapravo to što nisam niti mogla zamisliti da za mene tamo negdje potoji netko tko će me prihvatiti ovakvu kakva jesam i voljeti onoliko koliko ja mogu voljeti njega. To je taj moment u kojem shvatiš da zato što ne voliš samu sebe dovoljno da vidiš svoju vrijednost, pristaješ i na ljude koji te isto tako tretiraju. Glavno i osnovno je uvijek da nas ljudi u životu cijene koliko i mi cijenimo sami sebe. Na žalost je tako i u ljubavnim odnosima… Svjesna sada svega pa i svoje vrijednosti pa nekako mislim da je vrijeme da privučem napokon nekoga tko će znati dati koliko i primiti. Ali sve će doći na svoje mjesto jednoga dana! Sigurna sam! 😊 Strpljenja samo i mudriji izbori!
With love…Hurem
