Već danima razmišljam kako da napišem neki tekst o novogodišnjim odlukama. Svi ih pišu pa zašto ne bi i ja. No, zašto bih bila kao svi drugi? Nikada sa 1.1. nisam krenula vježbati ili počela ili pak prestala nešto raditi. Nekako donesem odluku nevezano za datum u momentu kada ju je nužno donijeti. OK da se ne lažemo…ponekad me život stisne da ju donesem. No, lakše bi nam svima bilo kada bi se odlučili za nešto prije nego dobijemo loš nalaz od doktora ili nešto slično.
Dok sam tako dumala što napisati u novom blogu život mi je još jednom ponudio turbulencije, a crtić Ledeno kraljevstvo 2 (Frozen) savršenu mudrost kao stvorenu za mene baš sada, a glasi ovako: “Baš kada pomisliš da si našao svoj put, život te baci na novi!”
Kako bolno istinito! Dok uljuljkani sjedimo u komfor zoni, obično u momentu kada nam zbilja treba ali isto tako i kada ga najviše ne želimo, doleti nam taj životni val i otpljusne nas sa znanog puta na neki novi i nepoznati. U tom momentu osjećamo se kao kad izađemo iz mora, vani puše hladan vjetar, a nemamo ručnik da se njime ogrnemo. Ščučurimo se u kuglicu i čekamo da skupimo hrabrost i energiju pa se zatrčimo i dočepamo ručnika koji je tamo negdje ne baš na dohvat ruke. Ponekad čekamo da nam netko drugi dobaci taj ručnik sa obale. No, što ako smo sami na njoj?! Kad nas život baci na novi put nisu nam niti rješenja na dohvat ruke. No, životno iskustvo bi nam trebalo dati neki mir da se sve na kraju riješi. Da nam Bog drži leđa i sve da se dešava za naše najveće dobro. I super to sve zvuči na papiru ali rijetko tko ne počne paničariti kada se sve zakotrlja u smjeru koji ne znamo gdje voditi niti ga možemo kontrolirati.
U tom momentu najbitnije je zapravo suočiti se sa realnošću koja više neće izgledati kako je do sada izgledala i da je to OK baš ovako kako je. Prihvaćanje nove realnosti podrazumijeva da se moramo prestati boriti sa stvarnošću koja nije onakva kakvu smo možda zamislili da će biti. Zanimljivo je kako vam u baš savršenim momentima dođu ljude, knjige i odgovori ako smo otvoreni za to. Upravo sam krenula čitati Jorge Bucay-a (argentinskog psihologa) i njegov Put suza. Kupila sam 3 njegove knjige ali baš me ova ponukala da ju prvu uzmem čitati. I kao da meni govori Jorge: “Čovjek mora proraditi sve ono što ostavlja iza sebe…To je prijeko potrebno žalovanje kako bismo odradili gubitak koji u sebi nosi otkazivanje nekog plana, napuštanje neke iluzije ili nepovratnu izvjesnost da nikada neću imati ono što sam očekivao ili želio imati jednoga dana…Put suza je put koji nas uči da prihvatimo životnu sponu koja se nalazi između gubitaka i dobitaka…Taj nas put uči da moramo odustati od onoga čega više nema, i da to znači sazrjeti.” Napominje da moramo odžalovati staro iako znamo da nas čeka bolja budućnost! Jer staro iako je bilo lose priraslo nam je srcu! Čudno ali već znamo da smo mi ljudi zbilja čudna bića
Kako li je samo znao da sam opet na prekretnici i da mi se svijet opet okreće naglavačke, a ja kao da se vrtim zaglavljena na Kolu sreće i ne znam na kojem će polju stati. Ali nadam se da je svako polje dobro jer ipak je to Kolo sreće na kojem se okrećem…ili?!
Nisam baš bila najmirnija ove blagdane. Nemir me vrtio i moj mali empata je shvatio da nešto nije u redu. Rekla sam mu da će biti promjena. Kakvih još ne znam. I evo njega kao iz topa: “Ali mama pa ti voliš akciju!”. Ah da…zaboravila sam na taj dio. Da volim…ali nekako imam osjećaj da gubim sada kontrolu. No, imam li je kada pristanem juriti na zip line iznad provalije brzinom većom od 100km/h? Imam li je kada sjedam u avion ili čak najobičnije kada odem spavati?! Najviše ljudi umre u snu. To je navodno statistika. Pa opet ne bojimo se spavanja…Kontrola života je samo privid. Sve se ionako mijenja. Ako ne naučimo živjeti sa promjenama gotovi smo u ovom današnjem svijetu. Uostalom kako moj omiljeni Deepak Chopra kaže: “Kaos je prethodio svim velikim promjenama!”.
Sve će biti još bolje nego što je bilo do sada! In God I trust! Universe has my back! <3
Ps. Sretan Božić svima koji danas slave!
With love…Hurem
