Never Never Land ili po naški Nigdjezemsku, pa ja mislim, svi znaju. To je ono tajno mjesto gdje živi Petar Pan. Tamo negdje iza oblaka skriveni je otok, gdje živi taj izgubljeni dječak sa svojom ekipicom. Potrebno vam je samo malo vilinske prašine i sretne misli da biste odletjeli do Nigdjezemske. Letala sam ja tamo zadnje 3 godine. Pa, bogme, skoro svaki dan. Sretne misli su mi, doduše, tek zadnju godinu neka konstanta u životu, ali prve dvije godine jedino kada su mi i bile sretne je bilo kada sam boravila u Never Never Landu.

Ja sam u ovoj priči Zvončica i beznadno sam zaljubljena u Petra Pana…tog predivnog izgubljenog dječaka. Znala sam ja da je on nedostupan i emocionalno i fizički, ali nisam odustajala od svoje ideje da će jedan dan napokon doletjeti sa otoka, s glavom punom sretnih misli, i pokupiti mene tu u Hrvatistanu. Uopće nisam imala viziju kamo bi tada zajedno otišli. Nekamo…Bilo kamo…Ma, bilo mi je zapravo i svejedno. Samo da sam s njime. Samo da više dođe i izbavi me iz ove zemlje u kojoj se sve manje ljudi smije. Svi nešto grintaju i ništa nikome ne valja. Ako ništa drugo, budemo okrivili vrijeme. Ja vijesti ne gledam već godinama pa se valjda zato nemam oko čega nervirati. Zakinula sam sama sebe za glavni izvor živciranja. Baš sam smiješna.

I, eto, danas mi je nakon treninga i izbacivanja negativne energije na novu pjesmu od Katy Perry – Rise (Riječi su mi baš sjele…baš je dizalica) sinulo da sam napokon uhvatila brod za povratak iz Nigdjezemske.

“I must stay conscious…Through the madness and chaos So I call on my angels…They say: „Oh, you have so little faith. Don’t doubt it, don’t doubt it…Victory is in your veins…You know it, you know it And you will not negotiate…Just fight it, just fight it…And be transformed…” KP

Pričam sa trenericom Barbie (tzv. after pole brainstorming smo imale :-)) o Petru Panu i kažem joj da sam ga jednostavno ostavila na otoku i otišla. Da sam isprobala sve moguće tehnike koje poznajem, da ga odvučem sa tog otoka, ali bezuspješno. Ljubav ne pobjeđuje sve. Varali nas. Godinama. Ljubav je prekrasna. Ali ljudi su danas odsječeni od srca i duše i žive u glavi. No, ja sam voljela, ali Petar je racionalno zbrojao dva i dva i odlučio ostati izgubljeni dječak. No zapravo je bitnije da se ja više ne osjećam kao da lebdim u zraku. Vratila sam se u Hrvatistan. Neću reći da se ne vraćam nikada nazad u Nigdjezemsku, jer ako sam nešto naučila nakon razvoda, to je da rečenica Nikad ne reci nikad zbilja stoji. Toliko sam stvari od razvoda napravila, za koje sam prije kategorički tvrdila da ne budem, da zbilja više ne koristim riječ nikada. Jedino uz – ne znaš. Nikad ne znaš stoji kao tvrdnja.

Anyway, i oprostite mi na ubacivanju engleskih riječi, ali ja zadnje tri godine toliko tipkam na engleskom da često znam i misliti na engleskom i neke riječi su mi već u vokabularu. Jer s Petrom sam pričala na engleskom. Ne zna on rvacki. Sorry but jebi ga rekli bi tu, pristojno, na Balkanu vješto ubacivši engleski u psovkicu. Uf što mi tu volimo psovati. O da. I kad mi je izletjelo neki dan fuck pred dečkom koji nije sa Balkana,  bogme sam dobila bukvicu. Da kako se ja to razgovaram, kad on meni nikada nije niti neće tako nešto ubaciti u govor. Fino sam se ispričala i obećala da neću nikada više. I bolje mi je da ne. To je ionako ostatak ostataka kojeg se rješavam dok sam kao i većina tu grintala zbog vremena i lošeg vođenja države. Onda je normalno da psuješ. Šta ti drugo i preostaje.

Sve se nekako posložilo pod zadnje. Ja sam otišla iz Nigdjezemske. Moj si je bivši muž našao novu djevojku s kojom je sretan, a bogme sam i ja, jer je sada tako radostan i prpošan da je i prema meni dobar. Možda to i ne kuži, ali neću mu niti reći, nego uživati u blagodatima koje sam i ja dobila zbog toga što se napokon zaljubio. Rekla sam mu kad sam se rastajala od njega: „Bit ćeš mi jedan dan zahvalan na ovome. Pa nisi ni ti sretan sa mnom. Pa tko bi bio sa mnom kad sam bila luda babetina.“ Bila sam tada non stop živčana i gledala sam vijesti. Napadale su me sve bolesti koje su svaki dan plasirali da ćemo dobiti. Od ptičje gripe do ebole. Imala sam uvijek sve simptome.

Ali sve dođe na svoje, tako da, eto. Sretan je tri godine nakon. Nije niti između bio nesretniji nego sa mnom u braku, ali nije se još bio zaljubio kao sada. Nek’ im je sa srećom. Ljubav je prekrasna… a ja više ne moram nositi teret razvoda. Fino sam napokon free i od tog križa. Jer naravno da je za razvod kriv onaj tko prvi kaže da ne može više izdržati u braku. Za svađe je uvijek potrebno dvoje. Ali razvodi se uvijek jedan glavni krivac. Društvo voli tražiti krivce i prozivati ljude. Pa kako i ne bi! Onda su oni u svojim očima bolji i veći. Gle čuda, oni se nisu niti razveli! A brakovi svi toliko sretni da im zavidim do Zvijezde smrti, kako moj mali kaže za nešto što jako voli. Samo što bih ja radije na toj Zvijezdi smrti ostala živjeti, nego živjela u većini tih “sretnih” brakova. Nisam ja za razvod. Nitko se ne udaje s idejom da će se rastati. Ali neka su putovanja stvorena za forever, neka za 5 godina, neka za 10. Kako koje. Ja i moj bivši muž smo putovali 9 godina zajedno i onda je svaki skrenuo na svoju cesticu. I dobro. Super. Svi sada sretni i zadovoljni.

I tako…tu sam nazad…u Hrvatistanu…malo sam možda tužna. Nigdjezemska je vesela. Onakva kakvu si je ja zamišljam. I voljela sam njegov osmjeh. U njega sam se zaljubila. Smije se očima. Tako čisto i iskreno. Predivan je. Ali ostavila sam ga na otoku. Nije htio za mnom. Ne možeš nikoga nagovoriti ni na što, ako sam ne želi. On voli otok i tamo mu je život. Ja volim svoj život i sretna sam sada. S njim u mislima…neka me voli izdaleka..I ja njega tako. Neke su duše stvorene da se sretnu i pomognu si kada im je najteže u životu. Nisu svi za upareni sistem pranja gaća …Sve je baš kako treba biti. Uvijek. Možda jednom i dođe zamnom…Who knows? Sve je uvijek otvoreno…Samo ja se moram prizemljiti malo…Mrvicu. Ne previše. Ne želim početi gledati vijesti. To nikako.