Pitala sam te nedavno: “Suleyman, sjećaš li se zašto si me uopće prvi puta pozvao na piće? Zašto si me gledao onim ogromnim smeđim očima i rekao mi kako imam divnu energiju?!”
Odgovorio si mi: “Vidio sam ti u očima da si nesretna. Osjetio sam to. Htio sam ti pomoći…”
I bila sam nesretna…ubijena od života, braka bez ljubavi,…svakodnevice koju nisam željela živjeti…No, ušao si mi u život i to sve protresao kako bih složila sve ispočetka. Vidio si me ranjenu, već nemoćnu od borbe sa životom. Vidio si me samo zato što si i ti bio na istome mjestu baš kao i ja. Isto tako ranjen. Prepoznao si sebe u meni. Svoju bol si vidio u mojim očima. Ne kažu bez razloga da su ljudi jedni drugima ogledala. Mi jedni drugima reflektiramo ono što sami u sebi trebamo vidjeti.
Pročitala sam upravo knjigu “Attached” („Veza“; A.Lavine, R.Heller). Knjiga govori o 3 tipova vezivanja ljudi. Anksiozni, izbjegavajući i sigurni. Navodno je najveći postotak ljudi koji se sigurno vežu. No, ti i ja definitivno nismo bili jedni od njih. Ja sam bila anksiozni, a ti izbjegavajući tip. Taj par se često spaja. Trebamo jedni druge za izlječenje očito. Zašto smo takvi? Zbog rana iz djetinjstva…zbog boli koje su nam nanijeli kada smo bili djeca. Ne možeš se sigurno vezati za druge ljude kasnije u životu ako imaš strah da će te napustiti i povrijediti kao što su te kada si bio mali oni koji su te trebali najviše voljeti. A to smo nas dvoje…ranjeni i ne vjerujemo nikome da nas uopće može voljeti. Na trenutak nam dođe nada da možda ipak ljubav postoji i tako nas zabljesne pa se približimo kao dvije komete i spojimo u jedan veliki plamen i onda opet izgorimo jer ne možemo izdržati toplinu plamena pa se raspadnemo na tisuće komadića. Ne nisam te mogla promijeniti svojom ljubavlju…samo si sve dalje bježao u svoje strahove i rane. Lijepo u knjizi piše da što sam ti se više približavala to si ti više osjećao potrebu za maknuti se. Čak sam ti postala i neprijatelj jer sam te pre dobro znala. Rumi kaže da je rana mjesto gdje nam svjetlost ulazi. Možda sam ti zato i svjetlila. Zato ti je moja energija bila tako primamljujuća. Prepoznaju se ranjene duše uvijek… I plaču po tiho jedna drugoj. Često u tišini jer ne znaju razgovarati jezikom ljubavi nego razgovaraju jezikom boli…No sve je to životni put…sve se dešava s razlogom…i duše se mogu izliječiti. Samo je potrebna ogromna volja…Ja je imam…a ti?! Ako ne nađeš nikada volju vidimo se opet u slijedećem životu gdje ćemo možda biti oni sigurni tipovi koji znaju da zaslužuju ljubav pa ćemo se samo zaljubiti i sve će biti jednostavno i lako. Sve će biti samo ljubav…
