“Cijeli je svijet pozornica.

I svi su muškarci i žene samo glumci.

Imaju svoje izlaske i ulaske;

Svaki čovjek u svome dobu igra mnogo uloga.”,

Shakespeare

S obzirom da sam ideju za ovu priču dobila od sina, počet ću prvo od nje, a onda ću se malo osvrnuti i na knjigu iz koje mi je došla inspiracija za sliku.

Nedavno, dok sam se sva ulickana gledala u ogledalo, mali mi je rekao: “Mama, ti si meni najljepša bez šminke!” U prvi tren sam se zaprepastila i pitala ga kako to misli na što je on samo odgovorio: “Eto tako.” Kasnije sam krenula u razmišljanje što stoji iza te priče i shvatila da on voli svoju mamu prirodnu i onakvu kakva ona je, a ne neku namazanu glumicu koja kad nabaci sako i frizuru je netko sasvim drugi. Jer, realno i jesam. Više nisam njegova raščupana mamica nego utegnuta poslovna žena. Hm…nedavno je Alicia Keys izjavila da se više nikada neće šminkati. I stvarno zadnji spot žena je potpuno “gola” i za ne prepoznati. To su baš one prave maske, koje mi žene stavljamo pa muški, ako nabasaju na neku koja je iskusna u betoniranju face, mogu svašta očekivati, kad se ujutro probude pored nje. Jedna moja bivša prijateljica si je i sise “šminkala” da joj budu veće. Cirkus. Veli mi drugarica iz Beograda da jedan njen frend prvo otfura cure na bazen pa tek onda na večeru. J Hahaha…

A knjiga…Isusek…prvo sam je krenula čitati na engleskom i skoro sam umrla od silnih opisnih pridjeva, od kojih pola nisam razumjela. Onda sam na trećini odustala i uzela u ruke hrvatsku verziju, došla do pola i rekla pričekat ću ja film da vidim kraj jer je ovo nečitljivo. Ja tu nisam iščitala niti S od strasti, nego sam samo vrtjela što su ovom jadničku radili u djetinjstvu da je postao takav emocionalni invalid, a bogme što su i njoj radili da je pristala na takvu “ljubav”. Ne znam zašto, ali nisam povjerovala da je Ana (glavna “igračica”) bila nevina do, mislim 21. ako se ne varam, ali čim ju je ovaj prvi puta dohvatio je svršila preko nekoliko puta. Pih. Ne vjerujem. Točka. Tu ste me izgubili i počela sam razmišljati o njihovim childhood traumama i o tome zna li spisateljica uopće o čemu piše. Hehe…who knows. Ionako je sve izmišljeno…

I tako…svi nešto glumataju. I ja sam. Bez brige…i sada znam vješto odglumiti bespomoćnu plavušu kada idem mijenjati gume ili na servis. Na to mehaničari padaju samo tako. Zatrepćem okicama i obavezno imam raspuštenu kosu i lagani dekotle. It is too easy. Šteta što mrzim tu ulogu pa je koristim samo u krajnjoj nuždi. Zapravo bi mi možda bio život puno lakši da sam se bazirala na sise, a ne mozak. Tko zna?

Još mi je sve to OK, kad igramo te igre zvane društvena pravila i norme ponašanja. Ali ono što me baš živcira jest igranje i glumatanje u privatnom i emocionalnom životu i kompliciranje do bola. Sve što može biti vrlo jednostavno, tada više nije. Tko će prvi kome kada i kako reći ili ne reći volim te. Poslati poruku i slično. Kada ego preuzme kormilo u vezi, čuda se dešavaju. Ljubav postaje moneta s kojom raspolaže bolji glumac. To ne volim. Više…od kada sam otkrila da više volim biti na miru, nego u pravu. Pa ako te volim, reći ću ti, makar mi i ne uzvratio jer igraš igru velikog face ili sjebanog dječarca. Što god…

Sve sam prošla i shvatila odakle nam maske i sada mi je glavna misija odgojiti dijete da živi autentično svojem JA. Jer kada nosite masku, duša vam iznutra uvijek vrišti. Prokletnica ne miruje i buni se non-stop, ako joj ne paše. A ne paše joj uglavnom kada idete protiv sebe. Onda vrišti: “Pa šta ti to glumiš?! Pa to nisam JA! A ti si JA, znači nešto tu ne štima!”.

Pravu pošast maski možete pratiti na Instagramu. Tamo je sve osim onoga što je stvarni život. Maska do maske koje padnu kad padne i noć pa moraš zaspati sam sa sobom i svojim fake životom. Good luck with that…Zato se Normabeli i ostalo prodaju kao ludi. Zbog maski,ali ne onih od krastavaca za oči. I tako…toliko od mene, a evo što stručnjaci u zadnjoj knjizi koju upravo čitam kažu o tome zašto ljudi igraju različite uloge i glume nešto što zapravo i nisu.

“Rođeni pobjednik”, dr. M. James i dr. D. Jongeward:

“Životna drama počinje rođenjem. Transakcijama između roditeljskih figura i djece programiraju se scenarijski nalozi u Djetetu. Kako djeca rastu, tako uče igrati uloge – junake, junakinje, zlikovce, žrtve, izbavitelje – i, nesvjesno, traže druge koji će preuzeti komplementarne uloge.

Život svakog pojedinca jedinstvena je drama koja može sadržavati elemente obiteljskih i kulturnih scenarija. Njihovo uzajamno djelovanje utječe na sadržaj životnog scenarija svakog čovjeka i tako piše ljudsku povijest.

Scenarij u početku nastaje neverbalno. Kao da ima radar, dojenče počinje primati poruke o sebi i svojoj vrijednosti na temelju tuđih dodira ili tuđeg ignoriranja. Osim dodira i zvukova, ubrzo počne prepoznavati i reagirati na izraze lica. Dijete koje roditelji maze, toplo mu se smiješe i govore prima drukčije poruke od onog koje odrasta uz strah, neprijateljstvo ili strepnju roditelja. Pomanjkanje dodira te ravnodušnost ili neprijateljstvo zapravo su podcjenjivanje. Takva djeca uče da nisu OK i možda se osjećaju kao da su “ništa”.

Prvi će dječji osjećaji prema sebi vjerojatno biti najmoćnija sila u njihovim životnim dramama i znatno će utjecati na njihova psihološka stajališta i uloge. Tijekom prvih nekoliko godina djeca počnu razumjevati scenarijske poruke svojih roditelja. To su zapravo upute koje će dijete prisilno slijediti kad odraste.

Svatko se rodi kao jedinstven pojedinac koji je naslijedio sposobnosti i potencijal za razvoj, doživljavanje i izražavanje. To znači da je svako dijete potencijalan “princ” ili “princeza”. No, neka djeca vrlo rano u životu od važnih osoba dobiju poruke koje ih na određen način podcjenjuju pa funkcioniraju ispod svojih pravih mogućnosti. Umjesto da postanu pobjednici, za što su rođeni, pretvore se u “žabe” ili “zvijeri”.

Svatko može igrati tri osnovne uloge i prebacivati se između njih: Žrtvu, Progonitelja i Izbavitelja. No svakom je jedna od uloga omiljena pa se upravo iz nje najčešće suočava sa životom i igra igre. Igraču nije, međutim, uvijek jasno koju ulogu igra i tada se ponaša na jedan način, osjeća nešto drugo.

Većina ljudi prije ili poslije igra neku ulogu i nosi neku krinku. Nauče biti svjesni sebe dok su na “pozornici”, to im daje određenu slobodu da odbace lažne uloge. Glumu mogu zamijeniti vjerodostojnošću. Svjesni ljudi mogu odrediti smjer svojih životnih planova i preurediti svoje drame u skladu s vlastitom jedinstvenošću.”

Eto … pozitiva za kraj. Programi se mogu mijenjati. I karakter, kako to ljudi vole nazivati, pod krinkom izgovora kako smo fiksni takvi kakvi jesmo i ništa se tu ne može više. Ja sam živi svjedok da se može itekako puno toga. Ja sada i prošle godine sam nebo i zemlja, a tek prije 3 – 4. Sasvim druga osoba. Nedavno sam čula priču o tome kako je nastao izraz computer bug. U ono vrijeme kompjuteri su bile ogromni strojevi koji su zauzimali po nekoliko prostoria, a kada bi došlo do kvara  doslovno su unutra našli bubu koja je napravila kratki spoj. Takve bube i mi nosimo u sebi i rade nam kratke spojeve. Ako smo voljni proći po svojem vlastitom kompjuterskom kodu i počistiti svoje bagove, živjet ćemo sretnije i ispunjenije. Sreća nikada ne ovisi o drugim ljudima nego isključivo o nama samima. Biti vjerodostojan sam svojem izvornom ja i odbaciti maske koje nosimo je pravi put ka sreći. Barem sam ja udahnula ponovno kada sam odbacila sve svoje maske i počela živjeti ono što jesam bez da se bojim osude drugih. Jer ako mi ne plaćaju račune, što bi se ja brinula i ovisila o njihovom mišljenju. Osolboditi se tuđeg mišljenja je pravi put ka odbacivanju maski koje nosite.

Do čitanja…With love…hrvatska Hurrem